Priča o čiča Sretu Petroniću iz Pala i njegovoj Heleni…

Foto: Ilustracija

Kad negdje u 22. vijeku arheolozi budu istraživali arheološke ostatke Šabanovića vile, u njenoj blizini će otkriti čudne ostatke neke zagonetne građevine. Bile bi veoma zanimljive teorije, te nagađanja, čija je ljudska ruka napravila takvo nešto i iz kog perioda potiče, dal’ grčkog, dal’ rimskog, dal’ predhrišćanskog doba ili je možda nešto iz srednjeg vijeka, nešto što je u vezi sa onom gore tvrđavom „Proklete Jerine“, danas zvanoj Gradina. Niko neće ni pomisliti da je ova zagonetna građevina nastala krajem 20. vijeka i to pravljena rukom neimara Srete Petronića.

Doduše, tada više neće biti ni nas koji pamtimo to vrijeme. Neće biti nikoga da demantuje te arheologe. Eto, zato ja ovo sada pišem. Pišem da se ne zaboravi, pišem da ostane neki trag, da se ljudi džaba ne muče, da džaba ne kopaju, te uzalud nagađaju i krše ruke, šta je tu moglo biti. Pišem i zato, jer što nije zapisano nije se ni dogodilo. Nije ga ni bilo.

Ne bih tačno znao reći, koje godine je nastalo ovo zdanje, ali znam to da sam ja i moji drugovi, u većini već bili oženjeni, dal’ sretno il’ nesretno i da smo sve manje pričali o lijepim putericama (koje su uzgred rečeno, rasle i pupale, kao gljive poslije kiše), a sve više vrijeme trošili, bistreći i muteći salonsku politiku. U to doba su, kao džoint kružile među nama dvije knjige.

Nož od Vuka Draškovića i knjiga Slobodana Miloševića, Godine raspleta. Po prvi put su se počele, posle toliko godina, pričati priče i postavljati pitanja, čija je to Bosna, ko su to Muslimani, a ko Srbi. U pozadini se nešto kuvalo, a ljudi su se gotovo preko noći mjenjali, sve više se u sebe povlačili. Sve manje glasno pričali, sve više među sebi povjerljivim, gotovo šapatom diskutovali. U međuvremenu je teška ekonomska kriza pogodila cijelu Jugoslaviju. Počele su nestašice gotovo svega, te nema kafe, nema ulja, nema bjele tehnike, hronična nestašica benzina, kao i stalna besparica. Svi bili prezaduženi, svi plaćali sve , čekovima na odgađanje.

Radnike, pogotovo onu birokratiju su firme slale na neplaćene odmore. Uvode se nekakvi bonovi za gorivo, pa onda neke parne i neparne tablice. Meni i mojim drugarima u nekih zadnjih par godina, od olimpijade, pa na ovamo, bio malo skočio standard, pa smo se u međuvremenu i gotovo svi, motorizovali. A džaba ti sad auto, ili motor, kad nemaš goriva. Aktuelno je tada u politici bilo Kosovo i nemiri na njemu. Dnevnik u pola osam je vremenom postao najgledanija emisija. Moji drugovi, a i ja sa njima, nismo više išli ni u Bagrem ni Kod Miše Ćele. U međuvremenu su Pale vrvile od novootvorenih kafića, picerija, hotela. KB se otvorio u ta doba, pa Kvatro, raniji Barbus, pa Galerija, pa Kod Pele na Koranu. Može biti da je i pokojni Saša otvorio onaj kafić u Krivodolima.

Međutim mi oženjeni, onako smjerni, sa suprugama smo sad išli po motelima (Tron, Kod Brace Lazarevića, Olimpik), koji su svi od reda bili ono sa živom muzikom. Narodnjacima, naravno. Pale, kao u ostalom skoro cijelu bivšu Jugu je već bila zagadila turbofolk muzika, nekakavi Južni vjetrovi, te Šemsa Suljaković, Brena, Dragana Mirković, Džej, Sinan Sakić, Ceca Veličković, Vesna Zmijanac, Nada Topčagić, Zora Brunclikova, ma udaviše. Miroslav Ilić, Šaban Šaulić, Halid Bešlić i Haris Džinović još postali evergreen, njih se još i moglo slušati. Nastupa opšta dekadencija društva, sve se poseljačilo. Među narod se uvlači apatija, bezvoljnost, opšto beznađe, a tamo na fudbalskim stadionima, gdje se počelo skupljati najveće zlo, primitiva i najveća fukara, počinju sjevati nacionalističke varnice. Publika do juče do krvi zavađenih rivala, recimo Zvezde i Partizana, ili Želje i Sarajeva , Hajduka i Dinama, se počinje tolerisati pa i bratimiti, al zato kad Zvezda gostuje u Zagrebu ili Hajduk u Beogradu, ma bude svašta. Sretan je onaj , čije je auto tuđih registracija, a da mu ne zaplati šoferšajba ili ne bude prevrnuto na krov. A to na stadionima, počelo je prvo među Srbima i Hrvatima, a prenijelo se brzinom vjetra i na ostale. Uporedo sa porastom nacionalizma raste i inflacija i to vrtoglavo. Dinari postaju gotovo bezvrijedni, sve se počinje računati u njemačkim markama. One komunističke teorije, da je idealno društvo gdje država odumire, su konačno dobile svoju formu.

Država Jugoslavija je odumirala pred našim očima i kao takva postajala idealno društvo za jednu manjinu, bez skrupula, za kriminalce svih vrsta, za trgovce, koji su sklanjali robu, praveći vještačku nestašicu i čekali vrijeme da istu robu prodaju po dvostrukim cijenama, za razne direktorčiće državnih firmi, a pogotovo za političare svih kalibara, do tada sve sami članovi Saveza komunista. Javlja se i crno tržište devizama, koje sam ja upoznao, krajem sedamdesetih, u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Mađarskoj. Siromah, sam tada vjerovao da to nikad kod nas neće doći.

Samo Pale, ko Pale, je u to vrijeme postalo veliko gradilište. U okolini niču vikendice ko pečurke. Iz centra Pala (iza starog kina) se izmješta fudbalsko igralište Romanije. Pravi se novo igralište , pored Opštine. Na mjestu starog igrališta pravi se pošta, pa dom zdravlja. Na čitavom tom prostoru, od osnovne škole, pa do doma kulture i crkve, Famos gradi blokove zgrada za svoje radnike. Tadašnjeg direktora Mladena Todorovića dižu u nebesa. Sa razlogom. Proširio fabriku. Sad rade i motore za tenkove (Kapela), zaposlilo se mnogo novih ljudi. Pale doživljava privredni bum.

U svoj toj privrednoj krizi u Jugoslaviji, ovaj paljanski bum izgleda gotovo nestvarno. S vremena na vrijeme i u Palama sjevne po koja afera, prvo ona na Jahorini, a onda u novoosnovanom Energoinvestovom OUR-u „Građenje“. Upravo onima koji grade Famosove zgrade. Sve izašlo na vidjelo, štampa se raspisala. Neki učesnici u aferi bivaju, po hitnom postupku i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. Među njima i budući političari, Momčilo Kajišnik i Radovan Karadžić. Naravno, to privredno čudo koje se dešavalo pred našim očima i to u državi koja se lagano raspadala, za mene i moje društvo je bilo varljivo, bilo je to zatišje pred buru, labuđi pjev. I svi smo to znali. Glavna tema naših razgovora je bila, kako i gdje zbrisati iz tog sranja. Cera se upravo bio vratio iz Njemačke. Bio u posjeti kod punca. Na njemu blista novi kožnjak i utegnuti Levis 501.

Sa zavišću ga gledamo. Od mene posudio čekove i naručio novi Jugo 55. Mislimo, lako je njemu, ima punca u Njemačkoj. Među nama još uvjek nema nacionalizma. Doduše, kako će i biti, kad sam ja jedini Musliman među njima Srbima. Ja i Tupče smo, ma više od deset godina, se zezali na foru: „Ma još ćemo se mi preko nišana gledati“, međutim smo se prestali i sa tim zajebavati, jer se to drugima činilo da nije tema za zajebanciju, naročito Geri i Ćapi. Možda baš i ne govorim pravu istinu da i među nama nije bilo sitnih provokacija, ono na nacionalnoj bazi, međutim, u mom užem krugu prijatelja, sve je to bilo zanemarljivo. Ma sve se svodilo na neku sitnu zajebanciju, prošaranu onim našim crnim humorom. Međutim, ni sam ne znam odkud je među nas, onako iznenada, došlo nekih puno mlađih likova od nas, sve junoša do junoše. Jedan bio Cerin poznanik, većina nas starijih se gnušala njegovog prisustva, jer je stalno mlatio praznu slamu. Mi ga zbog toga i nazvali Ši Jana, prema nekom indijanskom poglavici iz skeča nadrealista. Navodno je Ši Jana u prevodu značilo „Prazna priča“, što je ovom našem junoši pravo pristajalo. Eto, on je svakodnevno čitao Politiku, te s vremena na vrijeme Dugu i Nini to nama prenosio.

Takođe i neke, ko biva do sada zabranjivane feljtone. Ono, dole na Kosovu se pravo bilo zakuhalo, a beogradska štampa u najboljem gebelsovskom maniru, je doljevala ulje na vatru. E te „novosti“ je nama Ši Jana svakodnevno prenosio. Naravno, mi u početku, jednostavno bježali od njega i ismijavali ga gdje god smo mogli. I TV je tada, svaki dan, takoreći uživo prenosila te nemire na Kosovu. Nama to tada izgledalo, ko da je hiljadama kilometara daleko od nas, nije nas dodirivalo ništa od toga. Bar ne u početku. Onda su dole na Kosovo počeli da šalju i miliciju iz cijele Jugoslavije. Tako su otišli i ovi naši sa Pala. Kad su se oni odozdo vratili, sa njima je došla i priča, koja se nikome nije svidjala. Ko juče se sjećam priče jednog od njih, a koji je bio prijatelj mom ocu. On priča o pobuni studenata i omladine na Kosovu, koji traže da Kosovo postane republika, da bi se poslije mogli otcijepiti, a potom pripojiti Albaniji. U prevodu je to značilo početak raspada Jugoslavije. Vremenom su izvještaji sa Kosova postajali sve ozbiljniji. Dole je gotovo bjesnio rat. Sve više oklopnih vozila, a koja su pripadala miliciji je u akciji, suzavac i pretučeni demonstranti, gotovo su preplavili male ekrane. Kosovo, tj politička situacija dole, je postala kamen spoticanja, među tadašnjim jugoslovenskim republikama. Dok se Slovenci i Hrvati zalažu sa mirno, političko rješenje, Srbija, na čelu sa njenim tadašnjim predsjednikom Miloševićem, se zalaže za neograničenu upotrebu sile, pa ako treba i vojsku angažovati da se pobuna uguši i da se kosovska iredenta (tad prvi put čujemo taj izraz) uništi u korjenu.

Poslije ovoliko godina se ja eto sjećam da je raspad bivše nam države počeo dole na Kosovu. I da su se događaji dole sve više komentarisali među nama. Polako se uvlačio nemir i među nas. Bože dragi, neće valjda biti……rata. Niko, ali niko to ni usnu nije mogao pretpostaviti, tada, krajem osamdesetih, na Palama, među mojim prijateljima. I ko će , ako ga bude, uopšte ratovati, protiv koga? Ma sve će se to polako smiriti, tješili smo se. Izlazili smo, kao i do sada , petkom i subotom, po okolnim motelima, sa živom muzikom. Nisam ja nikad volio ta turbofolk preseravanja, nekad sam znao poručiti i ja po koju pjesmu, tu narodnu, al ono više sevdalinku, po sistemu „Dvije su se vode zavadile“, „Niz polje idu sejmeni“, ali nekako sve više čujem, pa nekad i po nekoliko puta za noć, meni tužne i nostalgične i ne tako mrske pjesme „Tamo daleko“ i „Marš na Drinu“. Pa i onu „Ko to kaže ko to laže“. Te pjesme nisu nikad ni bile zabranjene i mogle su se tih godina čuti i na radiju, ali ipak to njihovo ponavljanje po nekoliko puta za noć, kao užarena lica i nabrekle vratne žile onih naručioca, kad krenu te pjesme, sve me više čudilo. Međutim, glavni hit tih godina , Bregina pjesma, „Đurđevdan“, se nije skidao sa repertoara. Postala je brend, rečeno današnjim žargonom. Ma manje više, svako veče u kafani sa živom muzikom se počinjalo i završavalo sa tom pjesmom. Sve mi se vremenom počelo peti na neku stvar, to rodoljubivo i patriotsko zavijanje, jer sam konačno vidio u kom pravcu idu stvari. One četničke o Kralju Petru i o šubarama se nisu javno pjevale, ali na ispraćajima u vojsku i slavama, sve više i više. Kad sam se htio onako zajebavati među rajom i kad padnemo na neki takav ispraćaj ili slavu, ono nepozvani ( a bilo se džaba popiti) i ja sam znao započeti tu neku četničku, a znao sam ih sve i jednu. Naravno da su svi u raji znali da je to bila zajebancija.

Jedno veče bili Cera i ja u KB, gore na Kalovitim, kad nam ispričaše da je Sreto Petronić otvorio, gore kod Šabanovića vile, na svojoj zemlji, nešto kao kafanu. Kafana navodno radi dok ima gostiju, pa i do zore ako treba. I nagovoriše nas, bili mi malo pripiti, pa nas nije teško bilo nagovoriti da i to čudo vidimo. Znam da smo se vozili Cerinim autom. Auto jugo, puno, prepuno. Čak nas šestorica. Negdje kod Šabanovića vile krenusmo uz brdo makadamom. Ljeto bilo, vrijeme prekrasno, toplo. Došli smo autom do pred samu kafanu, ma recimo, uslovno rečeno, kafanu. Okolo u livadi je bilo parkirano mnoštvo automobila. Čak i golf od paljanske milicije. Kad smo izašli iz auta, pred nama je stajala drvena koliba kao iz onih priča o Ivici i Marici, slična recimo onim kolibama iz „Štrumfova“.

Kao vanjsko osvjetljenje je služila samo jedna sijalica navrnuta na sijalično grlo. Pošto je bila onako sklepana od daski, između dasaka se nazirala svjetlost iz kolibe. Iznutra se orila pjesma i to ona „Kralju Petre, piši iz Londona“. Mi stigli na početak pjesme i kad smo otvorili ona drvena vrata koja su visila na baglamama, a oni iznutra nas vidjeli, pjesma umuknu u trenutku. Ja odmah skontah u čemu je stvar, te sam nastavih da pjevam, „…kol’ko tebi, kol’ko tebi treba bataljona“. Unutra, prvo nevjerica, pa onda oduševljenje i svi dalje nastaviše pjesmu. Nas dočeka, glavom i bradom, gazda kafane, Sreto. „Dobro došli momci, ma vidi ti ko mi je došao, moj Cera i Suki. Recite šta ćete popiti, prvo piće je od mene.“ Iz polutame te kolibe, zaraslo u bradu tipa Grizli Adams, nas je dobrodušno posmatralo to drago, i pored divljeg izgleda, pitomo lice Srete Petronića.

Poznavao sam ga duže, nego što je on mene znao. Negdje pred Novu 1970. godinu se održavao rok maraton grupe „Čičci“, koji su obarali rekord u neprekidnom sviranju. A svirali su 26 sati bez prestanka. Moji rođaci iz Sarajeva bili kod mene na Koranu i to veče uoči tog koncerta su poveli i mene sa sobom na koncert, moj prvi koncert u životu. Sjećam se, mi krenuli vozom u šest naveče, u kupeu preko puta nas, na koncert pošli moj komšija, pokojni Slaviša Ćirić, Nebanov brat i Sreto Petronić. Eto njih dvojica su, koliko se ja sjećam bili prvi rokeri na Palama. Mene se Sreto, ma koliko puta poslije sam ga na taj događaj podsjećao, nije mogao sjetiti. A i kako može, kad sam ja bio klinac od nekih 11 godina. Ali znam da je on , Sreto, imao buran život.

Prvi put, poslije ne znam koliko godina sam ga vidjeo u piceriji bivšeg hotela „Treći April“. Picerija se tek otvorila i u njoj, valjda da privuku goste, namontirali prvi poker aparat na Palama. Ja se tu slučajno našao, cugo, sam. Vidim, Sreto igra i doslovno razbija automat. Dobio je taj dan u vrijednosti preko hiljadu njemačkih maraka. Bilo nas par gostiju u piceriji i Sreto je sjeo sa mnom, satima i satima je naručivao i piće i jelo, ko god je ušao u piceriju. To je bilo možda i godinu dana prije nego je otvorio kafanu, kolibu. Tu noć smo ja i on ostali zadnji gosti u piceriji. Tad mi je i ispričao svoju životnu priču, koja se meni tada te 1988. godine činila gotovo nevjerovatna. Skoro cijelu mladost je, kaže, proveo na zapadu. Bio najviše u Njemačkoj. Radio po bauštelama ali se bavio i sitnim kriminalom i gotovo uvjek, na sitnim stvarima padao. „ A kad se ti mene, još iz tvoje mladosti sjećaš, sjećaš li se ti „Deliriuma“, pita me on to veče. „Kako da ne znam”, rekoh, „ bio sam klinac, možda sedmi osmi razred osnovne, ali se sjećam da je to bilo ono disko na Koranu, preko puta željezničke stanice, prvo ja mislim, uopšte na Palama.“ „ E, jeste, ja i Slaviša Ćirić ga otvorili u onoj kući Jankovića. Kako otvorili, tako zatvorili. Kome je tada trebo disko na Palama 1971. Imali su dva teferiča godišnje i to je to. Na stranu odvoji „Manire“, Lukija i ekipu, pa i njihovo ti je kratko trajalo. Al’ eto to su bili začeci rock and roll-a na Palama. Pa ni Sarajevo nije bilo puno ranije u tom fazonu. Onda sam ja shvatio da ova sredina, ovo društvo, pa i država, nije bilo za mene. Kopao i nogama da se nekako izvučem. Nađem nekog rođaka koji je radio u Njemačkoj , pravi gastarbajter. On mi pošalje papire za Njemačku i nekako ja tamo stignem. Važno je bilo, u početku naći posao, obezbjediti egzisteciju. I tako uz pomoć rođaka i nađem posao na baušteli. Dobra lova, ali brate težak posao. Radiš od zvijezde do zvijezde. Ma nema džabe kod Švabe. Kao i svi gastarbajteri bez znanja njemačkog smo poslije posla išli u jugoslovenske kafane, kojih je bilo u Essenu i okolini , gdje sam ja tada bio , koliko hoćeš. Naša kafana, restoran bila nedaleko od radilišta, sve se naši ljudi skupljali.

Mogao si pojesti pravi pasalj sa kobasicama ili prebranac, dobro mješano meso, sve za neku recimo, sitnu paru. Gazda bio neki baja iz Srbije, iz Veliko Plane (ko zna gdje je to) opasan tip, kažu, svačim se bavio, a kroz kafanu je samo prao pare. Žena mu bila i kuvarica i konobarica. Tiha ćutljiva, čudno nekako lijepa. Krupne oči kao srna, imala. Zvala se Jelica ili Jela, ali su je svi zvali Helena i ona je voljela da je tako zovu. Nekad mi je i ispričala da joj se sviđa značenje tog imena gdje je u korijenu grčka riječ baklja, a značenje je, nešto kao, ona koja zrači, ali i sjajna, blistava. Suncem obasjana. Začudo da i Jelena ili Jelica imaju isto značenje (a ne ono pogrešno tumačenje da je ime nastalo po životinji, jelenu), ali se njoj svidjela grčka verzija tog imena.

Često sam tamo išao u tu kafanu. Ne znam, možda baš zbog nje. Imao sam osjećaj da je Helena sve druge gledala, nekako kroz njih, a mene nekako sa čudnim zanimanjem. Htjela bi sa mnom i nešto pričati, ali je očekivala da ja probijem led. A ja sam danima ćutao i uvjek stidljivo obarao pogled kad me pogleda svojim krupnim srnećim očima. A onda je jednog dana došla da me posluži. A ispod oka je imala plavu šljivu. Pogled odsutan, okreće lice u stranu. Vidim , nešto nije u redu i onda stisnem petlju i upitam je šta joj se desilo. Samo uzdahnu, ipak osjetih čudan pogled, kao da joj bi drago, u svoj toj nevolji, da sam se odvažio da joj se uopšte obratim. Moram reći da sam to veče bio malo popio, tako da sam je prvi put gledao direktno u oči i nisam skrivao pogled.

Nekako mi se učinila i ranjiva ispod te svoje maske hladne ljepotice i sretno udate žene. Znao sam da ta šljiva ispod njenog oka nije nastala nesretnim slučajem, nego je imalo drugi uzrok. U trenutku kad sam je htio još nešto pitati, uđe njen muž, priđe joj i prigušeno reče, ali ja ipak čuh : „ Budeš li me i dalje tako zvala, na ulici ćeš zanoćiti. Ne zaboravi da te ja hljebom hranim. A mogu ti zabraniti i da dijete viđaš. Još uvjek ti mene ne poznaješ.“ Ona ga bjesno pogleda, strgnu onu kuhinjsku pregaču, tresnu je o pod izađe iz šanka i sjede pored mene. Dal’ slučajno ili namjerno, to ne bih danas znao reći. Muž joj negdje nestade, a ona se okrenu meni i reče, ni dan danas ne znam , dal’ molećivo ili zapovjedno: „Vodi me odavde gdje god znaš i to odmah .“ prosto me izgurala iz kafane. Čim smo izašli , pala je u histerični plač. Ramena joj se tresu. Pokušavam je umiriti. Ona samo govori: „Vodi me odavde.“ Gdje sad da je vodim. Ja tada stanovao u kontejneru, tu pored bauštele. Dali nam iz firme, za početak, dok se ne snađemo. Tjesno, nemaš se gdje okrenuti, a smrdi na znoj i vonja na prljave radničke čarape. A taj smrad kad se jednom uvuče, ne možeš ga nikakvim mirisom neutralisati. U kontejneru su bila dva kreveta. Ja sam tu doduše spavao sam, dok mi ne uvale nekog cimera, smrdljivog bauštelca, ali gdje ću je tu odvesti. Ma nema teorije.

Pade mi na pamet da odemo u neki jeftiniji hotel, ali ja nisam znao nijedan takav. Upitah je zna li ona jedan takav hotel, ona klimne glavom. „Imaš li kakvih stvari sa sobom, mislim da se preobučeš“, upitah nesigurnim glasom. „Pusti sad to, evo taksija, hajd’ ulazi“, reče taksisti da nas vozi u hotel „Jägerhaus“. Hotel mali, desetak soba. Ali, ono njemački, čist. Ma sa poda lizati, što kažu. Na recepciji, kad smo uzimali sobu, se podrazumjevalo, valjda da ćemo uzeti dvokrevetnu, a gazdarica nam dala i bračni krevet i ne pitavši, hoćemo li. Čim smo ušli u sobu, Helena poče ponovo plakati. Njen plač je dolazio iz dubine duše. Cijelo joj se tijelo trese. Ma kad je čovjek samo vidi takvu, srce mu se cijepa. I samo je sa vremena na vrijeme bjesno kroz zube mrmljala: „Jebale ga njegove pare. Stoka jedna. Kurvarčina, jebo mu pas mater. Arschloch“, poče i njemački mješati. „Djete mu rodila, onakog momka u Plani ostavila zbog njega, prala ga kuhala mu, kafanu, gotovo sama vodila. I kuharica i konobarica. I po cijele noći slušam pijane bauštelce.

A on samo cuga i kurva se. Kondome mu po džepovima nalazim, ženske adrese i brojeve telefona u svakim pantolama. Više i ne krije. Sad mu više ne valjam. Stara sam mu, ružna. Bolje su mu Švabice, jeble ga one. A pipni me eto ti, vidiš da sam jedra, zdrava. Najbolje mi godine uz gada prolaze. Prije tri dana sam ga zatekla sa Švabicom u krevetu, sa onom Ingrid frizerkom. I ona udata. Nisam više mogla otrpiti i poslala sam ga u pičku lijepe matere. A on me udarao, eto vidiš odakle mi šljiva pod okom. Bože, šta sam ti skrivila da me ovako kažnjavaš“, sad je samo tiho jecala, ali ja bolniju ispovjest sa toliko gorčine i muke, odavno nisam čuo. „I šta ćeš sad“, nekako mi se ote ovo pitanje. „Ne znam, zaista ne znam, samo sa njim više ni u grob zajedno. Srce će mi slomiti zbog sina. Zna moju slabost za djetetom. Pa ono mi je …SVE. Moj život ne vrijedi više pišljiva boba, i davno bih ja to riješila. Al’ ostade mi dijete. Eto, samo zbog toga živim. Znam da će mi sad gad krv popiti, da svoje dijete neću moći vidjeti, ali iz ove se kože ne može. Ali, sve ću mu to vratiti i to sa kamatama.

Zapamtiće on Helenu još, kunem se jedinim što je još na ovom svjetu moje, mojim sinom.“ Zatim se malo kao smirila. Sjedjeli smo svako na svojoj strani kreveta, ona izu cipele i uvuče se pod pokrivač, onako obučena. „Hajde i ti se malo raskomoti, hajde lezi tu pored mene, ne boj se, ne ujedam. Vidim da si upao u neobrano grožđe ni kriv ni dužan. Ali znam, moja ženska intuicija mi kaže, da ti se dopadam. Kako znam, pa znam čitati muške poglede, ali znam i da si stidljiv. Godinama radim u kafani i često osjetim požudne muške poglede na sebi. Tvoj pogled je drukčiji. Da se ovo večeras sa mojim mužem nije desilo, ti bi godinama, svojim tužnim očima gledao u mene preko šanka. I nikad mi ne bi prišao, kao muškarac ženi. Jesam li u pravu?“, upita. „Jesi u jednu ruku, ali zaboga Helena, pa ti si udata žena. Teško je naći način da priđeš udatoj ženi. Bar ja to nikad nisam radio. A ako baš hoćeš znati, istina je da mi se sviđaš. Imaš oči kao uplašena srna. I volim gledati tvoje oči. A potpuno si u pravu. Mogao bih ih godinama gledati, a da ti ne priđem. Nisam ja neki napastan tip“, rekoh što sam iskrenije mogao. „Hajde zagrli me, sva se tresem od neke jeze i hladnoće. Evo i srce mi još uvjek lupa ko ludo, toliko sam se nasekirala. Evo sam opipaj“. Uzela je moju ruku i stavila je ispod svoje dojke. A ja onako nespretno pomjerih ruku na više i osjetih njenu ne baš veliku, ali čvrstu dojku. Vjerovatno je osjetila da sam pocrvenio do korjena ušiju i da bi ublažila moju neugodu, okrenu mi leđa i ugnjezdi se u meni sa svojom guzom.

Ja prebacih ruku preko nje i još više je privukoh sebi. Vidim da joj je prijatno u mom zagrljaju i polako se umirila. Osjećao sam da će zaspati. Njeno disanje je postajalo sve laganije. „Helena, koliki ti je sin“, upitah je, bojeći se da ne zaspi. „Četiri su mu godine, Dugo godina nismo imali djece. Nešto je bilo do mene, pa smo se odlučili na vještačku oplodnju. On je dugo gunđao, te ko će to platiti, vidim žao mu para. Nekako je ipak pristao. A ovdje doktori dobri, ma od prve uspjeli. I eto, to djete mi je jedina radost. I sav je na mene, nema ništa ono njegovo pogano. Mogla bih svoje vlastito dijete udaviti, kad bih otkrila da ima njegov pokvareni karakter. Ali srećom nema, ili još nema.“ „Pa gdje ga nađe takvog, kad ga sad toliko mrziš. Pa sama si ga izabrala. Nije te oteo, jelda?“ upitah je ponovo. „Ma ne, ni govora. Iako je, možda, moja najbolja prijateljica iz Plane donekle kriva. Ali i dosada, pa i moja usamljenost. Imala sam ja momka, Stojan se zvao. Ljubav iz mladosti, ma bio mi ljubav, otkako se znamo. Otišao u vojsku i obećao me ženiti čim dođe iz vojske. A eto, siromah nije dočekao. Ova baraba došla iz Njemačke, sa novim mercedesom. Bio vašar u Plani, na Gospojinu. I tako, bacio oko na mene. Drugarica me nagovara, ma pusti Stojana, ovaku priliku propustiti. Ma bićeš gospođa, svjeta ćeš vidjeti. Će te vodi u Njemačku. I tako ja prevarim Stojana i odem za ovu barabu. E, gdje mi je pamet bila, ali eto. Posle je…. nema kajanja. Vjenčali smo se odmah čim smo došli u Njemačku. Koja ironija sudbine, nećeš vjerovati, svadba bila baš u ovom hotelu , dole u restoranu. Uhh kad se samo toga sjetim. Nego, previše mi je svega za jednu noć, vjeruj mi. Mislim da bih konačno mogla zaspati. Oči su mi olovno teške. Nemoj se ljutiti. Pričaćemo sutra ujutru“, reče sanjivo . Ni pet minuta nije prošlo a ja sam već čuo njeno umjereno disanje. Sirotica, baš je imala tešku noć i još teži život izgleda. Mislio sam da ja ne mogu odmah zaspati, poslije svega što se cijelu noć događa. Više nesvjesno nego svjesno je, još više privukoh sebi, a ona se samo još ljepše ugnijezdi u mom naručju. I ja sam lagano tonuo u san uz ugodnu toplinu njenog tjela.

Ko zna koliko vremena je prošlo i ja se trznuh iz sna, gotovo u šoku, potpuno nesvjestan i mjesta i prostora. Nisam znao gdje sam, a neko je užasno, iz sve snage lupao u vrata. I ona se prestrašeno probudi. Pred vratima se derao njen muž: „Izlazi kurvo, znam da si sa njim. Izlazi, nemoj da razvaljujem vrata“. Helena me prestrašeno gledala. „Hoću li otvoriti“, upitah je. „Ma ni za živu glavu, oboje će nas ubiti, zvaćemo policiju, daj taj telefon.“ Pred vratima se već stvorila gužva i ja čujem glas gazdarice hotela koja mu je prijetila , da će da zove policiju, ako odmah ne ode i da nema pravo da uznemirava njene goste, pogotovo ne u ova doba noći. A onda se ponovo sve umirilo. Mi onako sneni, još uvjek ne dolazimo sebi. Ona ponovo poče da jeca. „Ubiće me, ne znaš ti njega, ubiće me“, stalno je ponavljala i sve se više, kao preplašeno dijete uvijala meni u naručje. Grozničavo sam razmišljao šta da poduzmem. Moramo što prije odavde, sad zna gdje smo. Ma kako li nas je samo tako brzo pronašao. Prolazi mi kroz glavu. Upitah i nju. „Ma u ovom djelu grada on sve i svakoga zna u mali nokat. Mislila sam da će me ostaviti na miru, a eto, čula sam mu po glasu da je popio i vidiš, odmah mu sujeta proradila“. Rekoh joj da moramo odmah odavde otići. Moramo se pritajiti par dana i dobro sakriti u kakvom većem gradu, gdje nas neće lako naći. „Pa ti biraj, hoćeš li u Dortmund ili Düsseldorf“, rekoh smireno. Već je bila i pristala, kad se pred vratima začu ponovo buka. Ovaj put čujem i dječiji glasić. Nije valjda….. U tom momentu jasno začusmo. „Mami, ajde mi otvori. Papa je jako ljut. Kaže za tebe da si kurva. Šta je to kurva? Hajde mami otvori i reci mu da nisi kurva“. Ona je skočila kao furija, svom snagom sam joj stegao ruku, a jednom rukom sam joj začepio usta. Grčevito se opirala i do bola mi grizla ruku. Jedva sam je umirio. Postadoh svjestan šta se dogodilo. Koji gad, doveo joj dijete, da je pred rođenim djetetom ponižava. Kakav podlac. U tom začuh više glasova i ljude koji su se predstavili kao policija. Gazdarica hotela je zvala policiju i oni su odmah došli. Zatim su glasovi utihnuli i vjerovatno je policija odvela Heleninog muža i njeno dijete. Nedugo potom neko pokuca na naša vrata i moli nas da otvorimo vrata i da je on iz policije. Otvorih vrata i ponudih policajcu da uđe. On se predstavio i zamolio nas za dokumente. Bio je veoma ljubazan. Helena je blijeda sjedila na ivici kreveta i poče tražiti svoje dokumente. Moj pasoš sam ja predao dole na recepciji i na mom veoma lošem njemačkom jeziku sam mu to pokušavao objasniti. Helena je prilično dobro govorila njemački i u par rječi mu objasni šta se sve desilo večeras. On joj pažljivo rukom napipa šljivu ispod oka i ja sam razumio da je pitao, hoće li tužiti onoga ko joj je to napravio. Razumio sam otprilike njen odgovor, da će ona još o tome razmisliti, a policajac joj je objasnio njena prava, kao i to da mora otići doktoru, da on potvrdi uzrok povrede. Nešto je u svoj blok zapisao, srdačno nas pozdravi i ode.

Ponovo ostadosmo sami u sobi. Ona je šutala kao zalivena. Ono sa djetetom je dotuklo. Nikome od nas dvoje, nije više bilo do spavanja. Ali ni do razgovora. Svako u svojim mislima. Svako u svojim brigama. Ja za dva sata moram na posao. Pokušavam joj to reći, ona samo nemoćno sliježe ramenima. „Idi ako moraš“, reče odsutno. „A ti, šta ćeš, hoćeš ostati ovdje, hoćeš da uplatimo još jednu noć. Ali, šta ti vrijedi kad on zna gdje si“, upitah je gotovo beznadežno, vidjeći njen odsutni pogled. „Idem ja ujutru tamo kod njega, da pokupim svoje stvari. Nek me ubije ako hoće, meni je svejedno. Ja svakako više nemam ništa od života. Samo znam jedno. Da ja pod istim krovom sa njim više nikad neću zanoćiti. I to ću mu reći. I reći ću mu da ću se razvesti od njega i da mi da moje djete. Ako je čovjek, daće mi djete. A ja znam da nije. Hajde spavaj sad. Odspavaj bar malo, pred tobom je naporan dan. I oprosti mi molim te, jer sam ja za sve kriva i u sve ovo sam te bez potrebe uvalila“. „Gdje da te nađem, kad dođem sa posla. Imaš li nekoga kod koga ćeš se smjestiti dok šta ne nađemo“, upitah je. „Imam jednu prijateljicu, evo napisaću ti njen broj telefona, pa zovi kad završiš sa poslom, ako ne budem kod nje, znaće gdje sam “, izvadi iz tašne olovku i na komadu papira našvrlja broj telefona. „Hajd sad odspavaj malo, sve će biti dobro“, reče mi da me umiri. Legao sam onako na pokrivač, ona je ugasila svjetlo. Možda sam tek zatvorio oči, a telefon za buđenje je već zvonio. Helena nije progovarala ni riječ. Znao sam da nije oka sklopila. Poljubi me usnama hladnim kao led, u obraz i reče da je nazovem, kad završim sa poslom. Ako hoću.

Predamnom je bi težak dan, doduše petak. Izguraću nekako, a onda ću dva dana samo spavati. Obećah sebi. Nije taj dan, na moju veliku sreću bilo nekog posla i šef nas je već oko 12 popodne pustio kući. Kad sam se dočepao svog kontejnera, spavao sam do šest naveče, a onda odoh do govornice i nazvah broj koji mi je Helena dala. Javi se njena drugarica, naša žena i reče mi da Helena želi sa mnom razgovarati, u četiri oka. Čuh njen glas, ovaj put malo vedriji. Pita me znam li gdje je kafana „Löffel Bar“ i da hoće sa mnom da priča i ako mogu tamo da dođem za jedan sat. Znao sam gdje je kafana. Tamo se naši ljudi nisu skupljali. Bili su u većini Njemci. Obećah joj i zaista se nađosmo u kafani. Bila se malo sredila, šljiva pod okom se gotovo i nije više vidjela. Utegnuta u usku (i kratku) haljinu sa širokim dekolteom, nije mi odavala izgled beznadežne, uplakane i ponižene žene. Gotovo da mi je knedla stala u grlu, kad sam je vidio. Pruži mi ruku, a ja je nježno poljubih u obraz. Ipak u glasu joj se još uvjek osjećala tuga. Ispriča mi sve po redu. Bila je kući. On joj se izvinjavao, navodno shvatio da je pogriješio. Obećao je policiji da joj neće praviti probleme i da je na njoj da se odluči šta hoće. Može li mu tu prevaru oprostiti, a da je on njenu prevaru već oprostio. Ako mogu da krenu ispočetka, i da zaborave i oproste jedno drugom, kao da se ništa desilo nije. Nije imala tu namjeru, da mu objašnjava, da ona njega nije ni prevarila, nego mu je izbiflala sve u lice. Da se želi razvesti od njega, da ne želi više živjeti sa njim i da će tražiti stan i posao. I kad to nađe, da će tražiti dijete od njega. Rekla mu je da zna da njemu to dijete ne znači ništa, da mu nikad ništa nije ni značilo i nek mu Švabice rađaju djecu, koju će on željeti a da njoj da njeno djete, koje njoj znači sve u životu. On je rekao, da ne može ništa protiv njene odluke, a da će dijete biti kod njega dok se ona ne snađe za stan, a poslije će biti kako sud odluči, ako ostane pri odluci da se razvede sa njim. „Ma znam da laže on, moj Sreto. Ili mu je policija zaprijetila ili je opet neki prljavi posao u pitanju. Ne vjerujem ja njemu ni riječ. A tebe sam zvala da te pitam, imaš li šta para da mi posudiš? Prijateljica ima prijatelje Njemce, koji izdaju jednosoban stan u Düsseldorfu, samo traže da platim kauciju, najmanje tri iznosa kirije. Ako bi ti mogao da mi posudiš bar za jednu kiriju. Vratiću ti kad budem imala, a zato ti se kunem životom mog djeteta. Drugo, ne znam šta da ti kažem“, završi Helena. „Helena“, počeh ja, „ja takođe moram da tražim stan. U onom konteneru i ja sam samo u prinudnom smještaju. Mislio sam, ako bi ja i ti našli zajednički stan. I tebi i meni bi bilo i lakše i jeftinije“, prelomih ja. Helena me pogleda duboko u oči, a onda pomilova moj obraz, svojom kao baršun, mekom rukom, a onda mi iskrenim glasom reče: „Dobri moj i dragi Sreto. Znam sve i šta misliš i šta osjećaš prema meni. Lagala bih te i ako bih pristala na tvoju ponudu i ako bih rekla da i ja gajim ista osjećanja prema tebi. Sreto, ja sada nisam spremna ni za kakav novi život. Ja se moram prvo da saberem. Da odlučim šta hoću. Moje srce je trenutno prazno za neku novu ljubav. U njemu ima mjesta samo za moje dijete. Ako smo suđeni jedno drugom, sačekaj da sve ovo prođe, sačekaj me, ako možeš. A ako ne, ja ti od srca želim sve najljepše u životu. A drugo, onaj gad, ako čuje da živim sa drugim muškarcem u istom stanu, učiniće sve da mi na sudu oduzme dijete. Jesi li me razumio?“ „Jesam Helena“, rekoh poraženo. „Sad za koji dan će mi plata, pa ću ti dati novac, onoliko koliko tebi treba, jel u redu?“ „Znala sam da si zlatan i da se mogu osloniti na tebe. Znala sam to od prvog trenutka kad sam te vidjela. Vjerujem, da ću dobiti priliku da ti se revanširam. Kad, tad “.

Za dva dana mi je bila plata, nazvao sam Heleninu drugaricu. Helena je još uvjek bila kod nje, iako je pomalo sređivala stan u Düsseldorfu. Molila me da dođem kod njene drugarice i da joj donesem pare. Ja sam se veoma obradovao pozivu. Kad je Helena poslednji put rekla, da ako budemo suđeni jedno drugom, meni je to ulilo ogromnu nadu i ja sam samo o tome mislio. I kad god bih na to pomislio uvijek bi predamnom stajala ona, ozarena lica kako me gleda onim svojim krupnim očima. I nekakva slatka jeza bi mi tad prolazila niz leđa. Ma ja sam za nju bio spreman učiniti sve. Taj dan sam joj dao pare, popio kafu sa njom i njenom drugaricom. Ona mi napisa svoju novu adresu i reče mi da su njena vrata za mene uvijek otvorena. Učinilo mi se, ne znam, nisam siguran, da je to rekla, više kurtoazno, nego što je to iskreno mislila. Volio bih da griješim. Nije ni riječ progovorila o prethodnim događajima. Nije ni svog muža nijednom pomenula. Nije više izgledala, kao neki dan, kao preplašena srna, ophrvana različitim emocijama. Sada mi je izgledala veoma ozbiljna, odlučna i sigurna u sebe. Za ne prepoznati. Sve bih dao da znam kakve se misli roje u njenoj glavi. Ali njena maska je za mene bila neprobojna. Potom su dani nizali jedan za drugim. Ja sam i dalje radio na baušteli. U kontejneru sam dobio cimera. Zemljak, uz to još iz Sarajeva. Radi već duže po Njemačkoj. Zna sve, što jedan gastarbajter treba znati, pa i puno više od toga. Nekad mi priča u zagonetkama. Pita kad ćemo na Ajaberg i u Vulkanštrase. Kasnije mi bi jasno da su to javne kuće u Bohumu i Duisburgu. Išli smo i tamo. Ja se u početku dosta stidio pred tim stranim ženama. Vremenom sam se i ja oslobodio. Cimera sam znao pod nadimkom Cirka, pravo ime mu nikad nisam upamtio. Išli smo i po njemačkim diskotekama i kafićima, što mi se veoma svidjelo, ali me vodao i po našim rupama od kafana, kad je gostovala neka naša turbofolk zvijezda iz Jugoslavije. I jednom tako mu se povjerih u piću o mojoj potajnoj ljubavi prema Heleni. I da ne znam način kako da potpuno osvojim njeno srce. „E moj Sreto, pa to je bar jednostavno. Žene ti vole poklone. Što joj vrijedniji poklon pokloniš, to više vrijediš u njenim očima. Hajd pomoći ću ti da odabereš pravi poklon za pravu damu. Idemo zajedno u kupovinu, sad u subotu“, reče on ležerno, kao da se radi o najobičnijim stvarima. I zaista krenuli mi zajedno u kupovinu. Bila nam plata. Hajd, rekoh da baš obradujem Helenu. Cirka se spremio za kupovinu. Mali kožni mu ruksak na leđima. Ušli u Kaufhof, veliku robnu kuću. Tu se raziđemo. Ja na odjel parfema kupim tad veoma cijenjeni, Channel 05 za Helenu. Sigurno će je obradovati. Žene vole parfeme.

Cirka me pronađe i daje mi jednu veliku kesu da mu pomognem a on ode dalje u kupovinu. Za jedno sat vremena on opet dođe. Uprtio dvije takođe velike kese Kaufhof. Izašli smo napolje i on me pozva na piće u obližnju kafanu. Pri tom me potapša drugarski po ramenu i reče: „Svaka čast, super si se držao. Niko ništa nije posumnjao. Eto tu u toj kesi je poklon za Helenu. Onako kako si mi je opisao, nadam se da će joj broj odgovarati. Nemoj sad ovdje gledati šta je. Kad dođemo kući. OK?“ Izjedala me radoznalost, šta je u kesi i jedva sam dočekao da popijemo piće pa da idemo u naš kontejner. Kad sam kod kuće otvorio kesu u kesi je bila crna nercova bunda. Stvari su mi odmah postale jasne, a onda mi knedla stade u grlu. Bože, pa ja sam ukradenu bundu iznio iz robne kuće. Šta da su me uhvatili. Samo što sam zaustio da ga nešto pitam, on iz ruksaka izvadi još par velikih, ali praznih kesa iste marke Kaufhof i jedna kliješta , on kaže specijalna, za skidanje onih plombi kojim osiguravaju robu protiv krađe. „Eto vidiš Sreto što ti je kapitalizam. Oni ove bunde neće ni osjetiti, a mi radimo više od mjesec na baušteli da bi ih kupili. Jesi vidio kako je jednostavno. Tvoja Helena će pasti na oko kad joj je pokloniš. Vidjećeš. Nisam jednu na to osvojio“, samouvjereno će Cirka. „A sad upamti. Uđeš u robnu kuću, poneseš praznih velikih kesa, uzmeš šta ti se sviđa, uđeš u kabinu, ko biva da probaš i tamo ovim kliještima skineš plombu i gotova stvar. Strpaš robu u kesu i najnormalnije izađeš. Eto sad sam ti pokazao kako to ide i još samo da ti nabavim ista ova kliješta i Bog te veselio. Vidjećeš kako je lijep život u Njemačkoj. Još da nisi tako zateleban, svašta bismo još zajedno mogli proći“, veselo će Cirka.

Kad sam, poslije par dana otišao kod Helene, ona je već bila spremila pare da mi ih vrati. U međuvremenu se, kaže, zaposlila u nekoj kantini, gdje je radila kao ispomoć u kuhinji. Radila i po 12 sati, samo da isplati dugove, da nekako stane na zelenu granu i da koliko toliko počne normalno da živi. Rekoh joj da nisam došao zbog para nego da sam joj kupio poklon. Dadoh joj kesu, a ona prvo iznenađeno uze kesu ni ne razmišljajući šta je u njoj, a kad je vidjela, stala je zaprepašteno i poluotvorenih usta me gledala svojim krupnim očima. Sirotica, nije mogla da dođe do daha. A onda kad je konačno došla sebi, reče mi da je sve u redu i da se ne ljutim na nju, ali da ona takav poklon ne može primiti. Ma koliko sam je ubjeđivao, čvrsto je stajala pri svojoj odluci. Nije bilo nikakvog načina da je ubjedim da primi poklon i ja sav razočaran, izvadih Channel 05 i rekoh: „E ovo, meni za ljubav, moraš uzeti“. „E, to hoću, mada je i to preskup poklon“, i lice joj se ozari. Možda sam i blago rumenilo vidio na njenom licu. Ni danas nisam siguran. „ Vidi se da imaš ukusa Sreto, ovaj parfem voli većina žena, a i meni se sviđa“. Onda mi je pričala o sebi. Misli se razvesti. Nada se da će uskoro dobiti svog sina. Bila je kod socijalnog radnika, koji joj je objasnio da je njemački zakon, skoro uvijek na strani majke, kad su djeca u pitanju. Jedino mora imati stan i redovna primanja. Međutim ona poznaje svog muža, zna i kakve sve veze on ima i da je on neće tek tako lako ostaviti na miru. Osvrnuh se po njenom stanu. Stan je bio oskudno namješten, većinom stvari iz Ikee i Obija. Na zidu uvećana slika njenog djeteta. Ustadoh da vidim. Bistre pametne oči su me gledale sa zida. Primjetih: „Helena, ima iste krupne oči kao ti, ma i lice. Ma ti prekopirana.“ Ona me zahvalno pogleda i nježno, gotovo sa suzama u očima reče: „Moje SVE“, ne skidajući i dalje pogled sa slike.

************

Kad smo ja i Cera prvi put tada ušli u Sretinu kolibu nismo u toj polutami ni mogli odmah razaznati publiku koja se tu skupljala, a onda kad su se oči navikle na tamu, vidimo tu poznata lica. Gotovo ista publika kao kod „Miše Ćele“, ovaj put pojačani najjačom postavom paljanske milicije. Čuveni Kusma, još čuveniji Pujdo, pa Žuti. Ma svi oni na broju. Od onih koji su ti, čim ti uzmu vozačku dozvolu u svoje ruke, odmah gurali balon da duvaš, pa do onih koji te prvo izudaraju pa te onda pitaju za ime i prezime. Ovaj put u sasvim drugoj ulozi, otkopčane uniforme, raspojasani, šapki negdje odloženih, rumeni u licu i nabreklih vratnih žila od tek otpjevane pjesme. I što me totalno oborilo sa nogu, neki od njih sa službenim pištoljima u rukama. I pucaju u plafon improvizovane kolibe uz glasan smijeh prisutnih. Siromah Sreto ih umiruje i moli da mu više ne buše krov, jer će koliba da mu prokišnjava. Naravno, niko ga ozbiljno ne uzima.

Kako je koliba s vana izgledala, tako je izgledala i iznutra. Sreto skoro cijelom dužinom te nazovi kafane napravio drveni šank. Uz sami zid, prekoputa šanka su bile dugačke drvene klupe za sjedenje i niski stolovi. Sve gotovo na isti način improvizovano, na brzinu, kao što se nekad spremala fešta, kad se neko u vojsku ispraćao. Jedina novina i jedino nešto što nije urađeno od daski je bio betonirani bazen kroz koji je tekla voda. Opisati to kao bazen je pomalo prejako. Ustvari je bolji opis, nešto kao betonirani potok, koji je vijugao kroz kolibu. U potok je Sreto pustio ribe pastrmke, koje je on kupovao kod svog komšije. Njegov komšija, tu u blizini, gotovo na samom vrelu Miljacke je skrenuo jedan krak rijeke na svoju zemlju i tu napravio ribnjak za komercijalnu upotrebu. Naravno da je u Sretinoj kolibi bila najveća atrakcija za pijane goste (a gore nikad niko nije dolazio trijezan) pokušati golim rukama uhvatiti pastrmku, koju si po želji moga sam sebi spremiti ili taj posao prepustiti Sreti. Pastrmka se obično uvalja u kukuruzno brašno, so i malo ulja i kao takva, bez začina ili kakvih mirođija spremala. U jednom djelu kolibe je bilo je improvizovano ognjište gdje je stalno gorjela vatra. Tu je bilo više onih rešetki na koje se slagala riba i tako na žaru pekla. U kafani je naravno sve smrdilo po dimu i morao si danima zračiti odjeću da taj dim nekako izvjetri. Kao što čitalac sam može vidjeti, ništa tu nije ličilo na neku kafanu, ali je u mojim očima ali i u očima mojih prijatelja imala neku svoju toplinu. Ona živa vatra u uglu, voda koja je tekla kroz kolibu, pa ribe, pa sav taj improvizovani namještaj i uvjek dovoljno mjesta i naravno stanje u kojem smo dolazili (uvijek ranije podgrijani) nas je toliko opuštalo, da smo jedva čekali da opet dođemo. Tu smo počeli da slavimo i rođendane. Tu smo dolazili i po danu, da uživamo u lijepoj prirodi i da sami sebi spremamo svježu pastrmku na roštilju. I to ono familijarno, sa ženama. Obično nedeljom prije podne. Sreto je mene i moje društvo uvijek srdačno dočekivao. Nekad nije htio ništa naplatiti, nekad samo naplati vino, a riba je bila na njegov račun. Ti nedeljni izlasci kod Srete su to ljeto 1988 godine, postali gotovo tradicionalni. Meni jednom oziljnim glasom reče da njegova koliba uveče nije više ugodno mjesto za boraviti. Nisam ga nikad upitao zašto, a znao sam da govori istinu. Po Palama sa već počelo pričati da je koliba postala najveća rupa i da se tu počeo skupljti najveći ološ. Po danu je Sreto nama puštao rok sa svog kasetofona, a onda mi priznade da naveče sa istog kasetofona pušta gusle. „Pa ti skontaj moj Suki, kakva me nevolja snašla i šta bi od onakog rokera“, reče mi ojađeno. Ja mu rekoh, da malo pređemo sa teme: „Ti meni Sreto, nikad nisi završio onu tvoju priču iz Njemačke. Šta je bilo sa tobom i Helenom?“

„Ma zar nisam“, glas mu živnu. „ Ma nije se tu baš puno novoga desilo između nas dvoje, ali sam ja uspio sam sebi da iskomplikujem život. Kad sam ja onom mom cimeru Sarajliji ispričao da Helena , ma ni na silu nije htjela da primi moj poklon, onu ukradenu nercovu bundu, on se našao u čudu, a onda mi reče da će mi on naći mušteriju za bundu, ako hoću da je prodam. „Prodaj bundu, daj joj pare. Njoj pare sad pravo trebaju. Pravi se da joj samo pozajmljuješ“, ubjedi me cimer. Rekoh mu da ću ovu bundu ipak ostaviti, ako se ona kad predomisli, a da ću maznuti još jednu, pa nek je on proda. Samo ako može da mi pozajmi sutra ona kliješta za skidanje plombi i jednu veliku Kaufhof kesu. „Me nema problema, samo se pazi. Uostalom, sad znaš kako to hoda, nisi dijete, da ti dalje objašnjavam“, završi cimer. Sutradan mi je dao kliješta i ja se zaputio na ono odjeljenje bundi. Ovaj put sam ukrao bijelu bundu. Skino sam u kabini za probu onu zaštitnu plombu, spakovao bundu u kesu i krenuo prema izlaznim vratima. Na par koraka od izlaza su me zgrabila dva tipa, ko od brda odvaljeni. Utom se pojavi i policija, ko da su znali. Prenoćih tu noć u zatvoru. Već su znali i gdje stanujem i u konteneru su našli još dvije bunde. Jednu, namjenjenu Heleni i još jednu koju je cimer ukrao i nije je uspio prodati. Ja sam u izjavi sve preuzeo na sebe. Cimera nigdje nisam ni spomenuo. Za sve to su mi spakovali tri godine zatvora i protjerivanje iz Njemačke, ali i iz EU u trajanju od 10 godina. Tako sam eto pao. Na robiji sam stalno pisao pisma Heleni. Molio je da dođe da me posjeti. U jednom pismu sam se ono pravo otvorio. Napisao joj koliko je volim i koliko mi je stalo do nje. Objasnio joj da ja nisam neki lopov, niti imam sa tim ranija iskustva. Da ne stvori pogrešnu sliku o meni. Međutim od nje ni slova. Prošla je ne znam ni sam kako moja prva godina robijanja. Pisma Heleni sam i dalje pisao. Ni sam ne znajući zašto. Više onako iz navike. Da imam kome pisati, a to mi je bio i jedini kontakt u Njemačkoj, koji sam imao. Oni moji rođaci, koji su me tamo doveli, kad su čuli gdje sam, nisu više htjeli ni da čuju za mene. Tako da, ako sam se kome nadao, eto to je bila ona. Ta nada je sa vremenom postala sve manja. I kad sam već htio prestati pisati joj pisma, zatvorski stražar mi reče da imam posjetu. Kaže, jedna žena. Ja sam preblijedio, ma neće riječ da mi izadje iz usta. Sav sam se tresao od uzbuđenja. U jednom momentu sam bio spreman i da je ne primim. Bio sam potpuno van sebe. Bože, šta da joj sad kažem. Sve ono, što sam mjesecima smišljao da joj kažem, odjednom mi se činilo besmisleno. Ipak sam izašao u salu za posjete. Do tada nisam ni znao kako izgleda ta sala. Posjetitelja i zatvorenika je djelilo staklo (vjerovatno neprobojno). Ulazilo se u poluotvorenu kabinu. Sa moje strane je bila okrugla drvena stolica, gdje se moglo sjesti i telefonska slušalica obješena na zidu. U kabini preko puta je već sjedjela Helena i držala slušalicu u ruci. Sjedoh i ja i podigoh slušalicu. Kroz staklo su me gledale njene lijepe tužne oči. Zakleo bih se da je plakala ranije. Vidno je smršala, pogotovo u licu. Jabučice su joj postale izražene, ispod tih lijepih očiju tamni kolutovi. Mnogo je vidim prepatila ova žena. Odjednom sam zaboravio na sve moje probleme i moje ranije dileme. Mene je interesovalo samo jedno. Zašto je ovako propala? Ona je prva progovorila: „Dragi moj, dobri Sreto. Kud ne poslušah srce, onda kad sam te prvi put vidjela i onda kad smo bili sami u hotelskoj sobi. Sve bi danas bilo drugačije. Ti ne bi ovdje sjedio i ja bi imala nekog ko bi me čitav život volio , mazio i pazio. A, eto, vidi gdje smo sad dospjeli. Ti u zatvoru a ja se vratila onoj barabi, onom monstrumu od čovjeka. „Pa što mu se vrati, bona Helena“, upitah očajno. „Duga je to priča moj Sreto, a i nećeš je upotpunosti razumjeti. Živjela sam možda pet mjeseci u Düsseldorfu, onako jadna, sama, bez djeteta. Radila u kuhinji u jednom restoranu. Ma sve za sitne pare. Ne može meni biti, kad sve poplaćam, a da bude za mene i za dijete. Nije mi branio vidjati dijete. Upisao ga u obdanište. Vozio ga svako jutro tamo i vraćao popodne. Eto postao pravi brižni otac. Jedan dan me zove telefonom i kaže da je u Düsseldorfu, poveo je dijete i pita, mogu li me posjetiti. Hajd nek dođu, pristadoh. On kupio i cvijeće, djetetu kupio novu garderobu. Dijete sve to sad kod mene probava. Pozvah ih i na ručak. Dijete mi ni izlazi iz krila. Srce mi se raznježilo. On samo čeko priliku, a onda poslije ručka reče da bi ozbiljno sa mnom da porazgovara. I tako ispriča da se on dosta promijenio, da zna da je puno griješio po pitanju mene, zna i to da dijete treba majku, ali i oca. On me moli da mu oprostim, ma na koljena pao. Pa čak i zaplakao. Moli me da mu se vratim i da počnemo život ispočetka, kao da se ništa desilo nije. U jednom momentu i dijete poče da me moli da se vratim i ja budala popustim. I tako ja odjavim stan i vratim mu se. Idila je trajala par mjeseci. Sve bilo normalno, dok mi drugarica, znaš ona što mi je pomogla, ne ispriča da je u jednom restoranu vidjela njega zagrljenog sa nekom ženom, po svemu sudeći Švabicom. Opis je odgovarao onoj Ingrid sa kom sam ga ja našla zajedno u krevetu. Cijeli svijet mi se sručio na glavu, poslije tih riječi moje drugarice. Koja sam ja guska. Kad sam mu to rekla da znam za Ingrid, nije se puno branio i priznao mi je da se vidi ponekad sa njom, onako prijateljski. Zatim je i meni prebacio da je i on mene zatekao u hotelu sa drugim muškarcom, misleći valjda na tebe i onaj događaj u hotelu. On , navodno, ne vidi ništa loše u tome što se ponekad vidi sa starom prijateljicom, koja trenutno prolazi kroz bračnu krizu. Ne bi se ni on bunio, ako bih ja se sastajala sa starim prijateljima. Koji je to samo ološ od čovjeka. Na te njegove riječi sam potpuno zanijemila. Poslije tog razgovora, on je za mene potpuno umro. Razgovaram sa njim samo kad moram. Nekoliko puta od tad, ali samo kad popije, želi me na silu odvući u krevet, da spavamo. To su mi najgori trenuci u životu. Obično se završi sa šamarima. Bože, kako ga mrzim. I nikada, dok sam živa se neću nakajati, što sam se vratila. Jedina svjetlost u svemu tome je moje dijete. Koje odgajam i vaspitavam da ni po čemu ne liči na svog oca. Eto moj Sreto, sad vidiš kako mi je. Najgore, što sad za sad, ne vidim nikakvog izlaza iz svega ovoga“, završi svoju sumornu priču Helena. Ja sam joj sve natenane ispričao moju situaciju, koju je ona već iz pisama znala. Rekoh joj, da mi najteže pada to što će me protjerati iz Njemačke, po odsluženju kazne. Zamolih je da mi se javi, s vremena na vrijeme i da ne znam na koji način joj mogu pomoći. Obećala mi je da će mi pisati i dala svoju novu, staru adresu. Ponudih joj i to, ako ne bude imala drugog izlaza, nek dođe kod mene na Pale, kad odslužim svoje. Da joj nemam puno toga ponuditi, ali imam ljubav. Ako joj je to dovoljno, kod mene je uvjek dobro došla. Moje riječi su je skoro dotukle, gledala me je kroz neprobojno staklo, očiju punih suza. I te suze, koje su bile upućene meni i bile su iskrene, ja eto nikada niti sam zaboravio, niti mogu, do kraja mog života. Kad sam otvorio ovu kolibu u nju sam uložio svu svoju energiju i svoju dušu. Posao bio krenuo, dobro išlo. Mislio sam sve to proširiti, legalizovati. Napraviti i mali motel ovdje. Parking, ma sve što ide uz to, ma ono po njemački. A vidiš i sam da je sve ovo orginalno. Sve sam ručno uradio. Ja sam i sve sa ljubavlju. Ljudi vole prirodu i rustikalni ambijent. Mislio sam, kad mi sve to krene, nju ovdje dovesti. Stalno joj pišem, ali mi ona ne odgovara. Da mi samo hoće jedno pismo napisati. Sve ovo i radim zbog nje i stalno mi je u mislima. Radili bi oboje. Ona se dobro razumije u poslove oko kuhinje, al eto, vidiš moj Suki. Počele se barabe skupljati. Svako veče, ili neko izvadi pištolj ili trzne za nož. Ja ovakvu sortu još nisam vidio. I tu nju da dovedem. Bavim se idejom, da sve ovo zatvorim i da sličan objekat otvorim gore na Jahorini. Jahorina je svjetski poznata i gore se skuplja fini svjet. Eto, upravo radim na tome da od opštine dobijem dozvolu, pa ako bude sudbine, gore bih to otvorio. Samo da mi je ovo zatvoriti i da se ovog ološa oslobodim. Da se sam pred sobom više ne brukam. Čuj ja, da nekome puštam gusle u svom objektu“, završi mi Sreto svoju priču.

Od tada i od tog našeg zadnjeg razgovora je prošlo par godina. Mene život odveo sa Pala. Negdje iza nove godine devedesete na devedeset prvu sam sa društvom bio na Jahorini. U hotelu Bistrica. Haris Džinović pjevao, sjećam se. Sretoh jednog poznanika sa Pala i on mi upita jesam li bio u Sretinoj kolibi, napravio je blizu Šatorske žice, blizu Šumarnice. I tako ja predložih društvu da odemo i do Srete. U gotovo istovjetnoj kolibi nađoh se ponovo sa Sretom. On potpalio vatru u ognjištu, još nema struje. Nije dobio potrebne dozvole. Koliba osvjetljena fenjerima. Atmosfera unutra, ma gotovo mistična. U svakom slučaju jedinstvena i nezaboravna. Samo je unutra hladno. Ono malo vatre nije moglo zagrijati onoliki objekt. A na Jahorini, zimi, u januaru. Ma možeš zamisliti koji je tu minus. Sreto mi se, kao i uvjek obradovao. Pitam ga odmah, ima li vjesti od Helene. Tužno odmahuje glavom. Nismo dugo ostali u kolibi, najviše pola sata, jer je ženskoj ekipi iz našeg društva bilo prehladno tu sjediti. Kad sam mu to rekao, nije se protivio. Rekao mi da opet dođem i u par riječi mi gotovo na uho objasnio: „Suki, ovo mi se nimalo ne sviđa. Niko više ne priča ni o skijanju, ni o zabavi. Svi samo pričaju o nekom ratu, jebo ih rat, da ih jebo. Svi načisto poludjeli. Pa ti vidi.“

Poslije par mjeseci od tog mog zadnjeg viđenja sa Sretom, sam ja otišao, sa mojom firmom na rad u Libiju. Predratno vrijeme bilo. Bio sam u stalnom kontaktu sa mojim prijateljima sa Pala i u jednom pismu mi stari drug Miki piše da je na Jahorini izgorjela Sretina koliba. Da li nesretnim slučajem, da li je neko podmetnuo požar, još se ne zna. Zna se samo da je drvena koliba izgorila za pola sata. Niko je nije ni gasio. Poslije je došao rat, kako je Sreto i predvidio. Ja iz Libije došao u Njemačku. Počeo novi život. Često mi se u snovima javlja Sreto i njegova priča o njegovoj velikoj ljubavi, Heleni. Slučaj je htio, da i ja odaberem Düsseldorf, kao grad u kojem ću živjeti. Da imam njenu adresu mogao bih je i posjetiti. Nije ona daleko odavde, ako je još u Essenu, pomislih. Negdje tri godine poslije rata sam prvi put, poslije toliko godina, posjetio Pale. Moj stari drug Tupče mi je ispričao da je Sreto dotakao dno života. Spava po haustorima, vječno pijan. Djeca ga izazivaju, gađaju ga kamenjem. On se svađa sa njima. Psuje im majku. Niko ne zna ni gdje živi, ni od čega živi.

Ne znam ni sam, kad mi je pala na pamet ideja da napišem priču o Sreti, o njegovoj nesretnoj ljubavi i njegovoj kolibi. Zamolim Grofa da mi sve to gore slika. Temelje, gdje je nekad bila koliba. I stvarno poslije par dana mi Grof posla slike. I uz to mi još i posla sliku njegove nove kolibe koju je on sam napravio da živi u njoj.

Kaže mi Grof još, da Sreto više ne pije. Otrijeznio se poslije više od dvadeset godina pijanstva. Sjetio se i mene i zamolio Grofa da se uslika jedan članak iz „Bild Zeitunga“, njemačkih novina, koji je zalijepio na zid, iznad kreveta, gdje spava. „Nek Suki to pročita, zna njemački, a zna i puno tog još“, naglasio je Sreto. Pričao je zatim Grofu, da je godinama pisao pisma Heleni i da nikad nije dobio odgovor. Tek je 2012 dobio jedno anonimno pismo u kojem je bio samo ovaj članak iz Bild Zeitunga. Od tada više ne pije. Pitao sam Grofa, gdje je Sreto bio za vrijeme rata i šta je radio. „Moj Suki, misliš li ti da Sreto uopšte zna da je bilo rata“, mirno će, samo njemu svojstveno, Grof.

Kad sam uvećao natpis iz „Bild Zeitunga“, u članku je kratko pisalo. „Zugunglück in Essen“. U prevodu je: „Nesreća na pruzi, žena se bacila pod voz. U noći imeđu 20 i 21 januara pod točkovima lokalnog voza je stradala žena stara oko 30 godina. Nesreća se dogodila tako što je žena, navodno skočila sa nadvožnjaka u jednoj gradskoj četvrti Essena u vrijeme kad je voz nailazio. Sumnja se da se radi o samoubistvu. U policijskom izvještaju, dalje se kaže da se radi o jugoslovenskoj državljanki. Istraga je još u toku. Osim samoubistva, policija istražuje i druge motive. Obdukcija je veoma otežana jer se tjelo nesretne žene nalazi u takvom stanju da je nemoguće utvrditi pravi uzrok smrti.“

Tekst u novinama datira iz 21. januara 1989. Razmišljam, evo sad, dok ovo pišem. Ko je mogao Sreti poslati ovaj isječak iz novina? Kad sve saberem, mogao je to samo njen sin.

Napomena uz ovu priču: Svi likovi i imena, osim autora ovo priče, imena nekih mojih prijatelja i glavnog lika, Srete Petronića su plod slučajnosti. Sve radnje i dogadjaji su takođe fikcija autora i nemaju nikakvu istinitu podlogu. Na vama je čitaocima, hoćete li vjerovati ili ne ovoj priči. Istina ja jedino, da se ovakve priče događaju.

Izvor katera.news (Suad Džanko)
Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti vidljiva.

fuck idols real milf rides stepson.
porn videos