Tužna godišnjica i sjećanje – 12 banjalučkih beba…

U bolnici u Banjaluci, 22. maja 1992. godine, umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika, jer SAD i ostale zapadne zemlje, tokom borbi u građanskom ratu u BiH, nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem, zapadnom dijelu Republike Srpske.

Do 19. juna 1992. godine, u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.

Na odjeljenju za intenzivnu njegu, u banjalučkom porodilištu, umrlo je 12 novorođenčadi, usljed nedostatka kiseonika, potrebnog za adekvatan tretman.

Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije, koju su vršile hrvatske i muslimanske vojne snage, u rejonu Semberije.

Upućeni su mnogi apeli za pomoć, putem radija, televizije, “Glasa Srpskog” i ostalih medija, ali, iako su predstavnici UNICEF-a i ostalih međunarodnih humanitarnih organizacija bili dobro upoznati o ovom problemu, avion sa bocama kiseonika je nekoliko dana čekao dozvolu za polijetanje, koju na kraju nije dobio.

Nedugo zatim, zbog nedostatka kiseonika, umire 12 novorođenčadi na Klinici za dječije bolesti u Banjaluci. Iako su doktori pokušali da upotrijebe industrijski kiseonik, koji su dobili od Vojske Republike Srpske i nekoliko privatnih preduzetnika, kao i nekoliko građana, to je bilo nedovoljno.

Slađana Kobas, rođena 18. juna 1992. godine, jedina je preživjela beba, u periodu od 22. maja do 19. juna 1992. godine.

Zbog nedostatka kiseonika joj je ozbiljno bilo narušeno zdravlje, pa je imala trajno oštećenje vida, mozga i pluća, a kasnije se bezuspješno borila sa rakom kostiju.

Slađana je preminula 9. februara 2006. godine, u 13. godini života.

Četrnaestoj bebi, Marku Medakoviću, nedostatak kiseonika je ostavio posljedice za cijeli život.

Ove smrti, kao i sve veća nestašica osnovnih životnih potrepština, bile su razlog za veliku vojnu operaciju “Koridor”, gdje su se snage Vojske Republike Srpske sukobile sa hrvatskim /HV i HVO/ i muslimanskim /takozvana Armija BiH/ vojnim snagama.

Sukobi su trajali od 14. do 26. juna 1992. godine i završili se probojem blokade.

Kasnije u narodu, ova istorijska vojna pobjeda je nazvana “Koridor života”, jer je omogućila nove živote, kako je i sam general Vojske Republike Srpske, Momir Talić, rekao: “Neću da djeca više umiru”.

U Republici Srpskoj je najviše zločina, koji su bez kazne i majke 12 beba već gube nadu da će iko ikada biti kažnjen i odgovarati za smrt djece u inkubatorima, rekla je za Srnu Željka Tubić, sekretarica Udruženja “12 beba” i majka, čiji je sin rođen 19. maja 1992. godine i zbog nedostatka kiseonika je preminuo nekoliko dana kasnije.

“Iako je prošlo 28 godina, bol za našom djecom nije manja, a tuga zbog činjenice, da takav zločin bez presedana nije kažnjen, sve je veća”, rekla je Tubićeva povodom 22. maja, dana kad je prije 28 godina, u Banjaluci umrla prva beba.

Ona je naglasila, da je jedina utjeha to, što se ovaj datum obilježava i što se kroz knjige i filmove prenosi i čuva istina o ovom strašnom porazu civilizacije, koja je dozvolila da dan za danom umiru tek rođena djeca.

“Strašno je kad znate da neko svjesno ide ka tome, da ubija bebe u inkubatorima, koje ne mogu da dišu, ne daju im kiseonik. Onda se zapitate, šta su ti ljudi sve bili spremni da urade ostatku našeg naroda”, napomenula je Tubićeva.

Prisjećajući se tih bolnih dana na početku rata u BiH, Tubićeva je rekla da su se sve majke nadale, da će nekome savjest da proradi i da će dozvoliti dopremanje kiseonika u Banjaluku.

“Kad se sjetim tog vremena, sve je to u nekom magnovenju, kao da je to neki košmar, neki ružan san, iz kog očekujete da ćete se probuditi i da će sve biti u redu. Sjećam se da su upućivani apeli u cijeli svijet i niko nije htio da nas čuje”, ispričala je Tubićeva.

Ona je navela da je prva beba umrla 22. maja i da je pakao majki trajao sve do Vidovdana i probijanja koridora.

“Sad bi naša djeca imala 28 godina. To su jako teški trenuci, to se nikad ne može zaboraviti. Ja sam kao dijete ostala bez majke, ali ta tuga i nedostatak se nekako kanališe, ali kad se dijete izgubi, što više vremena prolazi sve je gore i teže”, rekla je Tubićeva.

Ona je dodala, da su majke 12 beba u kontaktu, te da je prošle godine umrla jedna od njih, najmlađa, Živka Knežević.

“U Republici Srpskoj živi nas sedam, ostale su se razišle širom svijeta. Od nas sedam, dvije su nedavno imale moždane udare – Grozda Rauš i Dušanka Đukelić. Dragica Komljenović, Dragoslava Jaćimović, Maida Ćuran, Milena Sandić i ja se redovno sastajemo i družimo”, navela je Tubićeva.

Prema njenim riječima, rat ne bira i među bebama je bilo svih nacija, ali svaka majka osjeća isti bol.

“Sve smo u kontaktu putem društvenih mreža. Postale smo prijateljice, taj gubitak nas je zbližio. Lakše je kad jedna drugoj otvorimo dušu, jer se razumijemo”, ispričala je Tubićeva.

Ona je dodala, da je 22. maj uvršćen u kalendar značajnih datuma u Republici Srpskoj, a da su majke 12 beba proglašene civilnim žrtvama rata.

Tubićeva je rekla i da će danas u Banjaluci biti služen parastos i položeni vijenci na spomenik 12 beba, ali da će to zbog situacije, izazvane virusom korona, biti mnogo skromnije nego prethodnih godina.

Izvor SRNA

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti vidljiva.