Kosovo i Metohija – reportaža: Bijedni ljudi u Paralovu…

Foto: SRNA

Sklupčana pune četiri godine, na onome što liči na krevet, u sobici koja podsjeća na smetlište i iz koje se širi nesnosan smrad, te iskaču pacovi, Milica plače i krsti se…

Dvadesetogodišnja izolacija, prijetnje smrću, stalne pljačke, nedostatak slobode kretanja i sirova ćud prirode, potpuno su uništili živote majke i sina – Milice i Branislava Perića iz sela Paralovo, kod Gnjilana.

Sedamdesetpetogodišnja Milica je prikovana je za postelju, a sin izgubio moć rasuđivanja.

Sklupčana pune četiri godine na onome što liči na krevet, u sobici koja podsjeća na smetlište i iz koje se širi nesnosan smrad, te iskaču pacovi, Milica plače i krsti se.

“Bože, spasi mi dušu, uzmi me, skrati mi muke, da se ne raspadam i ne smrdim kao lešina”, moli se Milica.

Jedva trpeći bolove u kičmi, zahvaćenoj dekubitisom i grudima, ova još svjesna starica šapuće da je rodila tri sina i jednu kćerku.

“Jedan sin živi u Beogradu, a drugi u Smederevu. Imaju porodice. Kćerka je udata u selu Boljevce /udaljenom dvadesetak klometara od Paralova/, a ova moja `nesreća`, Branislav, ostao je tu sa mnom. Kada su došli ovi zli ljudi /doseljenici Albanci/, čupala sam se nekako do pre četiri godine, ali, eto, sada padoh na postelju da me živu pojedu pacovi”, priča Milica za Srnu.

Ona se žali da je tijelo svrbi, jer se od prošle jeseni nije okupala, niti je u poslednjih godinu dana popila bilo kakav lijek, a ne zna ni koje bi lijekove trebalo da koristi, pošto nije vidjela ljekara otkako je pala u postelju.

Milicu ne obilaze ni medicinski, ni socijalni radnici.

“Doneo mi sin neki lek /`bromazepam`/, ništa mi nije bolje, već se od njega uspavam i ne mogu da se probudim, a kad se probudim još mi je gore”, kaže Milica i moli da joj neko donese “neki lek za šugu”.

Milica je rođena u selu Dašinovac, kod Medveđe, a njena porodica Perić je bila jedna od najuglednijih i najuticajnijih u Paralovu.

“Ne ljutim se na sinove, jer znam da ne smeju da dođu. Plaše se Arnauta, ali se ljutim na sestru /udatu za Albanca u Prištini/ i kćerku – one mogu da dođu, da me okupaju i da mi namažu leđa, jer ova moja nesreća /sin Branislav/ to ne zna, niti hoće da uradi”, priča Milica.

Perići, uz još dvije srpske porodice, žive u dijelu Paralova oslonjenom na Crkvu Svetog cara Konstantina i carice Jelene, tik uz imanja, koja je uzurpirala albanska porodica Ibiši.

Ibišijevi su u proteklih dvadesetak godina – nasiljem, sječom šume, ispašom stada ovaca po srpskim njivama, čak i u crkvenom dvorištu, gotovo očistili Paralovo od Srba.

Među prvima, na udaru je bila porodica Perić, koja u svom posjedu ima 15 hektara njiva, livada i šume.

Direktor srpskog Centra za socijalni rad iz Kosovske Kamenice, Zvonko Vasić, obećao je Srni, da će u roku od 48 časova poslati socijalnog radnika i učiniti sve da Milicu posjeti medicinska ekipa.

“Čuo sam za taj slučaj i, kako sam obavešten, njima je dopremljena pomoć u hrani i namirnicama, a što se tiče lekova to treba pitati nekog drugog”, kaže Vasić.

On obećava i da će socijalni radnici, u skladu sa ovlašćenjima, “naložiti mere” i “preduzeti radnje”.

Na inicijativu i apel dopisnika Srne, Perićima su, uz pomoć Crvenog krsta Gnjilana, dostavljena po tri paketa higijenskih sredstava i hrane, džak brašna, garderoba, ćebad, jorgan i čaršavi.

Ipak, da bi teško bolesna Milica osjetila ukus hrane ili obukla čistu garderobu, neko bi morao da uđe u njen nazovi dom.

Predsjednik Privremenog organa opštine Gnjilane, Saša Milošević, navodi da je u toku tender za kopanje bunara, priključivanje kuće Perića na vodu i izgradnju kupatila.

Ljekari će posjetiti Milicu i, kako je obećao Milošević, ukoliko tako procijene, smjestiti je u bolnicu na kakav-takav oporavak.

Izvor SRNA

Ostavite odgovor

Vaša email adresa neće biti vidljiva.